Održana pulska premijera dokumantarca ''Nije ti život pjesma Havaja''

Imala je pravo voditeljica pulskog kina Valli Tanja Miličić kad je nakon sinoćnje pulske premijere pred oduševljenom publikom tik do prisutne autorice Dane Budisavljević i njene majke rekla da mediji forsiraju pogrešnu sliku ovog filma kao dokumentarca o priznavanju autoričine homoseksualne orijentacije.

Film je to o odnosima unutar zagrebačke građanske obitelji s kojom se, plus-minus, može poistovjetiti svaka obitelj na svijetu. Topao, iskren, nepretenciozan, diskretan i suptilan, nimalo vulgaran filmski autoportret jedne obitelji u kojoj ima preduge šutnje o najosjetljivijim stvarima, nesporazuma, okrivljavanja, samookrivljavanja, patnje, ljubavi.

Da je ovaj film dosegnuo univerzalnost, pokazao je i dug i snažan pljesak publike na kraju, ali i naknadni komentari. Glavni su "glumci" zasigurno Danini roditelji - njihova je priča prikazana i dirljivo i duhovito, premda u filmu saznajemo za rastavu i svu nemilu emotivnu prtljagu koju ona nosi, prije svega krivnju.

Dokumentarac jako dobro funkcionira i tehnički: ponajbolji kadar je u sredini filma kad kamera dugo zumira umorno i zamišljeno lice majke za kuhinjskim stolom (koja u tom trenutku ne zna da je se snima, kao što to u ostatku filma zna), da bi onda nagli dolazak kćeri vratio život i osmijeh na lice te lijepe žene.

Svima s dužim obiteljskim, dječjim ili roditeljskim stažem poznato je i blisko da djeca, pa i kad odrastu, nastave nesvjesnu borbu za većom roditeljskom, češće majčinom ljubavlju i pažnjom - majka se, uz nezadovoljstvo kćerke, jako vezala za sina u njegovoj teškoj bolesti (saznajemo to iz termina "kemoterapije"), da bi u filmu priznala da taj odnos sa sinom nije bio najzdraviji. Budući da život nije pjesma Havaja, to može razumjeti samo netko s iskustvom suočavanja s činjenicom da mu je dijete smrtno bolesno.

- Šutnja od ljudi stvara žrtve, veli redateljica i to drži ključnom temom filma. Nedavno je u jednom intervjuu kazala: "Nisam ni znala da nas toliko muči ta šutnja, da smo zbog nje toliko nesretni".

Najjači pljesak dobila je Danina majka, a najduhovitije je bilo kad su njih dvije nastavile ispred publike raspravu iz filma pa je nastao lucidan efekt - kao da su sišle s platna i nastavile svoju obiteljsku priču. Mama je publici priznala: "Iako sam pristala na snimanje filma, ipak sam se nekako nadala da na kraju to javnost neće vidjeti. U filmu smo konačno progovorili Srđan (sin) i ja... Sada, nakon filma, naš je život postao puno jednostavniji. Meni je sada puno ljepše... Jednostavno se osjećam bolje".

Kćerka, redateljica, nasmijala je publiku dodavši: "Odnosi su nam se u familiji bitno popravili. Eto, ako trebate filmskog terapeuta, snimam po kućama".

Izvor: Glas Istre
(Z. Angeleski)