Sadržaj
Bruno i Duša, koji žive u istom staračkom domu, uživaju u društvu. Međutim, njihovi zajednički trenutci se uvijek brzo zaborave, jer oboje boluju od demencije. Svaki put kada se sretnu čini se kao prvi. Taj jedinstveni odnos dočarava pjesma Non ho l’età Gigliole Cinquettija, izvedena na festivalu u Sanremu 1960-ih – jedina zajednička uspomena iz njihove mladosti. Kad je Bruno sam, njegova prošlost se ponovno pojavljuje, tjerajući ga da se povuče svom starom životu – svom domu, svojoj ženi i svom psu, kojih u stvarnosti više nema. Jedne noći ima problema s pronalaženjem sobe. Slučajno uđe u Dušinu i zaspi pored nje. Ujutro se počinju svađati, svaki od njih uvjerava drugoga da je u krivom krevetu, da bi ponovno otkrili međusobnu naklonost. Nekoliko trenutaka kasnije, odjevena u svoju najbolju odjeću, Duša uzalud čeka Brunu za njihovim stolom za doručak.
Fotografije i Foršpan
