Moj prvi odlazak u kino

Sjećate li se kad ste prvi put bili u kinu?
Prvi posjet kinu važan je događaj. Voljeli bismo da vašu priču podijelite s nama. Koliko ste imali godina? Što je bilo na programu? U kojem ste kinu bili? Jeste li bili uzbuđeni? Što vas se posebno dojmilo?
Svoju priču možete dostaviti poštom na Kino Valli, Uspon na Kaštel 2, 52 100 Pula ili e-poštom na info@pulafilmfestival.hr, a mi ćemo je s radošću podijeliti s našom publikom na internetskoj i facebook stranici Kina.

PRIČE:

1. Bila je to 1988. godina kada smo se moja obitelj i ja preselili, iz malog sela, u Pulu. Bilo mi je devet godina. Htijući se što prije asimilirati sa susjedstvom, roditelji su odlučili povesti me u kino jer je tada igrao film o kojemu su svi pričali. Otišli smo u kino Zagreb, sjećam se da su sjedala bila tamno smeđe boje, tankog tapicirunga, prilično neudobne. Počeo je igrati film. Malo je reći da me više plašio nego zabavljao i trajao je beskonačno dugo, no svi su gledali i šutjeli pa sam i ja. Bio je to “Dom za vješanje” i iako mi nije ostao u dobrom sjećanju, nakon toga sam sa školskim prijateljima odlazila u kino, ali gledala filmove primjerenije našoj dobi. (S.P. 41 godina).

2. Ne sjećam se koja godina je bila, a nisam ni sigurna da je to bio moj prvi posjet kinu, no ja ga pamtim kao prvog. Jugoslavija, kasne 70-te / rane 80-te. Osim što se u redovima čeka za šećer, ulje i deterdžent, vladaju i nestašica vode i struje. Kako ne bi čitav grad bio u mraku struja se u određenom razdoblju isključuje po kvartovima. Taj dan Veruda je bila na rasporedu za isključenje u popodnevnim odnosno večernjim satima. Sjediti kod kuće uz svijeće nije bilo nimalo zabavno. Srećom, tata se dosjetio da možemo u kino jer u gradu ima struje. Izabrao je Kino Istra i jedan od niza filmova o Stanliu i Oliu. Sjećam se neudobnih drvenih stolica i ogromnog platna. U kinu nas je možda bilo desetak, osjećala sam lagani strah od velikog praznog prostora. Nije me nimalo iznenadilo što je film crno bijeli jer smo tada imali i crno bijelu televiziju. Umirali smo od smijeha. Voljela sam Stanlia i Olia baš kao i Charlie Chaplina nemajući pojma da je riječ o antologijskim filmovima iz povijesti filma. Nakon filma smo se držeći se za ruke vratili kući i svijećama. Barem smo na par sati izbjegli mrak. (T.M., 45 godina).

3. Moj prvi posjet kinu bio je 1999. ili 2000. godine. Tata me odlučio voditi na film u Kino Zagreb. Na projekciju filma Ratovi zvijezda – Epizoda I – Fantomska prijetnja. Tata je odmah rekao teti na blagajni da idemo na balkon. Čim smo se popeli stepenicama do balkona odmah sam morala pogledati što je dolje, ali nakon tog posjeta kinu nikad nisam vidjela kako izgleda parter jer se uvijek išlo samo na balkon. Film sam gledala u jednom dahu. Nisam prestajala pričati o tom filmu danima nakon projekcije. Uskoro sam u časopisu, na koji su me roditelji pretplatili u školi, dobila poster Anakina koji je odmah dobio svoje mjesto na vratima moje sobe (tek kasnije sam pogledala 4.,5. i 6. epizodu). (A.B., 27 godina).

4. Prvi film koji se sjećam da sam pogledao u kinu a moram priznati da nisam siguran da li je ujedno bio i prvi posjet kinu bio je Kralj Lavova, crtić moga djetinjstva. Prema googlu bilo je to 94. godine što znači da sam imao 5 godina, a išlo se obiteljski.. Sam interijer tadašnjeg kina nije mi ostao u pamćenju ali veliko platno definitivno je. Sjećam se da je to bio veliki i upečatljiv događaj a karta je još dugo vremena imala svoje mjesto u ladici. Vrijeme je projetjelo te prije nekih godinu dana, točnije 2019. godine, izlazi remake Kralja Lavova. I tako ja, 25 godina kasnije, uživam u istom crtiću u istom kinu. (S.F., 31 godina)

5. U kino sam krenula jako rano, još u vrtiću. Živjeli smo u blizini tri kino dvorane: Beograd, Zagreb i Partizan pa nije bio problem doći do kina. Iz tih najranijih dana ostala su mi u sjećanju dva odlaska u kino. Prvo sjećanje je čoporativni odlazak cijelog dvorišta na matineju „Muppeti idu u Hollywood“ (u prijevodu) u kino Beograd (to je moralo biti ljeto 79.god.). Nije išao nitko od odraslih već samo mi, djeca iz obližnjih ulica koja smo se igrala zajedno, sveukupno nas 15 –ak. Starija braća i sestre (osnovnoškolci), nas mlađih od kojih nas je većina bila još vrtiću, velikodušno su nas odlučili povesti te smo zbog toga bili jako uzbuđeni i sretni jer nas naravno nisu često i rado vodili naokolo. Sjedili smo u parteru, u prvoj polovici redova i platno je bilo ogromno. Sjećam se da nam je sve bilo jako smiješno i neprestano smo se cerekali, no jedna od scena me jako prestrašila i naime, kada je pred kraj filma Animal (bubnjar) iznenada narastao i glavom probio krov cirkuskog šatora gdje su nastupali. Ta scena me godinama progonila, iako nije bilo ničeg zastrašujućeg u filmu. Tih godina (osamdesete) smo stalno išli u kino, roditelji su me često vodili i na filmove u Arenu za vrijeme festivala, gdje bih obično prespavala projekciju u maminom ili tatinom naručju, no išlo se u svakom slučaju. Od svih kasnijih odlazaka u kino, još mi je jedna epizoda ostala u snažnom sjećanju i naime film „Amadeus“ Miloša Formana koji je igrao u kinu Zagreb. Tada sam već bila u osnovnoj školi i mama me vodila na projekciju jer sam obožavala Mozarta. Zastrašujuća je bila scena kupovanja karata jer je bila tolika navala na projekciju, da se nije moglo proći do ulaza kina. Mama me nekako odgurala do unutrašnjih stepenica kina gdje sam, popevši se do polovice, sa ostalom masom ljudi na stepenicama, čekala da ona podigne karte na blagajni u prizemlju. Prizemlje je bilo dupkom puno, nije se više moglo ni ući ni izaći iz kina i u jednom trenutku mi se učinilo da ću dobiti morsku bolest gledajući dolje u masu ljudi koja se ljuljala čas lijevo, čas desno, sve je izgledalo kao olujno more. Znam da sam u tom trenutku razmišljala samo o tome, kako želim da se žive izvučemo iz gomile i bilo me strah da će mi se mama ugušiti i nestati u masi ljudi. No ubrzo se probila do mene s kartama te je zbog ovog dramatičnog ulaska u kino, doživljaj filma bio još intenzivniji.
(T. Š. DŽ., 46 godina)